Instalaciju je predstavila i otvorila medijska umjetnica, izvanredna profesorica i osnivačica Centra za inovativne medije na Akademiji Primjenjenih Umjetnosti Rijeka, Ingeborg Fülepp:

“Andrea Crnković i Gianfranco Mirizzi, izuzetan su umjetnički par, kako se to u novije vrijeme posrećuje rijetkima, a korisno je i inspirativno u svim područjima novomedijske umjetnosti. U dugogodišnjoj suradnji, oni istražuju i ostvaruju zamjetne projekte, u kojma se povezuje tehnička inovativnost i umjetnička kreacija, te postižu tehnički i sadržajno kompleksne interaktivne projekte. Godine 2017. osnivaju ArtTeatar BOUM!, neprofitnu umjetničku organizaciju sa sjedištem u Rijeci, te se tako odlučuju na bazično mjesto djelovanja kako bi istraživali interdisciplinarna područja i granice teatra i digitalnih umjetnosti.

Od zajedničkog studija na sveučilištima u SADu i Italiji, oboje ostvaruju mnogobrojne samostalne projekte, svatko u svom području. U zajedničkom autorskom radu, Andrea Crnković koristi svoje bogato međunarodno iskustvo kao redateljica, glumica, autorica i edukatorica u performativnom dijelu njihovih projekata, dok Gianfranco Mirzzi, neumorno istražuje tehnološke inovacije koristeći se i izvanrednim iskustvom koje je stekao i na Imagining Research Center u Baltimoreu, centru s najaktualnijim sadržajno i tehnološki naprednim promotivnim projektima.

Interaktivna performans-instalacija Razgovori sa samim sobom (ili nekim drugim), upotpunjuje njihov zajednički rad jednim novim sadržajem, experimentom nepredviđenoga i igrom slučajnosti vizualnog i zvučnog zapisa u prostoru galerije. Višeznačan smisao takvog ostvarenja je dijalog zanimljiv svim generacijama, jer svatko može sam za sebe odabrati onaj segment sudjelovanja, koji najviše inspirira, te nepredviđeno doživljava emocije kako duhovnog tako i fizičkog naboja.

Suvremeno društvo je sukobljeno s nezaustavljivom energijom promjena, kojom se pojedinac dnevno mora suočavati. Taj naboj može biti konstruktivan, no u mnogima budi nesigurnost i strah. Ovakav umjetnički performans u kojemu publika nije samo promatrač već i sudionik, može doprinijeti oslobađajućem prepoznavanja zajedništva. Ponekad je osamljenost samo privid koji se može kroz umjetnost prebroditi.”

Ingeborg Fülepp

VIŠE O INSTALACIJI:

Interaktivna performans instalacija Razgovori sa samim sobom (ili nekim drugim) govori o otuđenosti, neurozama i potrebi za komunikacijom, te ulozi tehnologije koja je istovremeno uzrok, posljedica i rješenje problematike osamljenosti. Performans portretira unutarnji dijalog između različitih aspekata čovjekove osobnosti, intimnih glasova koji su često u diskordiji te su izvor unutarnjih konflikata. Također otvara se mogućnost dijaloga sa i među posjetiteljima-sudionicima u paralelnoj dimenziji prostora gdje se mogu ‘doživjeti’ razne situacije i ‘sresti’ ljudi koji se možda nikada neće stvarno upoznati.

Rad se oslanja na literaturu egzistencijalizma i teatra apsurda. Teme sebstva, osamljenosti, otuđenosti, (be)smisla postojanja, apsurd i relativizam spajaju se sa suvremenom estetikom autodegenerativnosti i otvorenoga djela, buke kao dezorganizirane forme obilja informacija, slučajnosti, ne-mjesta, te temama umjetničke autentičnosti. Implicitno, rad dotiče teme privatnog naspram javnog, izlaganja vlastite ranjivosti kroz medije i eksploatacije istoga, rizike AI ugrađene u tehnologiju, te slična pitanja ambivalentne uloge tehnologije u suvremenom društvu.

Kroz rad se propituje interdisciplinarna forma performansa i  digitalne instalacije gdje se ove discipline susreću i isprepliću u suigri dovodeći u pitanje granice uspostavljenih formi i kreirajući slojeviti umjetnički izričaj. U toj igri tehnologija uz izvođača postaje kreativni su-kreator različitih scena i značenja putem interaktivnog i samo-generirajućeg videa, koji koristeći računalne vizije (computer vision) i slučajne računalne operacije (chance computing), sam sebe komponira. Samogenerirani stohastični algoritmi kreiraju alternativni prostor u koje izvedba translira u neograničenom broju mogućih varijacija. Također, izvođač i publika imaju mogućnost interakcije i mijenjanja scena i značenja kroz neograničen broj performansa/intervencija i kroz taj proces otkriti puni potencijal instalacije. Snimke performansa se akumuliraju, ponovno pozivaju i projektiraju, tako da je performer-sudionik pozvan na interakciju sa vlastitom projekcijom ili projekcijom nekog drugog. Ti ‘dijalozi’ se mogu nastaviti na projekciji u nebrojeno varijacija čak i kada performer više nije prisutan, kreirajući različite scene, višestruka značenja i, zahvaljujući slučaju, neočekivane i apsurdne varijacije iste narative. To je moment kada tehnologija u potpunosti preuzima kontrolu i postaje kreator, redatelj koji ima svoj vlastiti plan.

Instalacija započinje performansom prilikom otvorenja gdje izvođačica osim ‘razgovora sa samom sobom’ također demonstrira posjetiteljima način na koji instalacija funkcionira. 3D video kamera automatski rekurzivno snima svaki njen ulaz/performans. Kako se snimke kompletiraju, program ih poziva i projekcijsko platno se postepeno popunjava različitim verzijama/snimkama performera,u in te se kompleksne scene mogu odvijati. Ovaj performans traje oko deset minuta i posjetitelji su u ovoj fazi gledatelji u klasičnom smislu. Nakon toga gledatelji će biti pozvani da sudjeluju na način koji im odgovara; biti terakciji sa videom ili ne, te imati više intervencija ili samo jednu.

Snimanje videa počinje automatski kada osoba uđe u vidno polje kamere sa bezžičnim mini mikrofonom. Sudionik može izabrati hoće li se izraziti verbalno ili samo kroz pokret ili fizičku prisutnost (u tom slučaju mikrofon nije potreban). Iako u interakciji sa instalacijom može biti samo po jedan učesnik u isto vrijeme, rad se dovršava iskustvom drugih prisutnih posjetitelja-sudionika. Radi se o participativnom radu koji traži od publike da doživi iskustvo, da istraži prostor i odnos prema vlastitom tijelu i glasu, te potrebu da se izrazi.

Ukoliko nitko nije u interakciji sa instalacijom, tehnologija preuzima vodstvo i nasumično komponira različiti video materijal, kreirajući bezbroj varijacija ‘scena’ koje svaki puta poprimaju drugačije značenje, povezujući tako publiku sa iskustvom današnjeg takozvanog voajerizma medija. Trajanje svake intervencije/videa može biti između nekoliko sekundi i pet minuta ili duže, ovisno o intencijama izvođača. Ideja za ovaj rad nastala je tijekom umjetničkog istraživanja Interaktivne tehnologije u izvedbenoj umjetnosti koje je umjetnička organizacija ArtTeatar BOUM! provela 2018. godine.

Za sve dodatne info:   artteatar.boum@gmail.com